Reforma zdravstvenog sustava odnosno  rad zdravstvenih djelatnika u javnozdravstvenom i privatnom sektoru bila je glavna tema zadnjeg sastanka Ravnateljstva za zdravstvo Hrvatske seljačke stranke kojim je predsjedala dr. Ana Stavljenić-Rukavina, a okupilo je velik broj članova. U uvodnom izlaganju dr. Karmen Antolić dala je pregled sadašnje prakse i pitanja koja su vezana uz rad zdravstvenog sektora.

Nakon opsežne rasprave o samoj reformi i ustaljenom radu zdravstvenih djelatnika istovremeno u javnom zdravstvu i privatnom sektoru zaključeno je kako se nijedan od dosadašnjih zakona i pravilnika nije pokazao uspješnim, a razlog tome nije u zakonskim okvirima već u nepridržavanju tih zakona i pravilnika. Ravnateljstvo za zdravstvo HSS-a ne podržava radikalne zabrane već se usmjerava na rješenja koja će se temeljiti na transparentnim kriterijima i jasnim zakonskim normama, a to bi značilo i nedvosmislene konzekvence za sve koji ih se ne pridržavaju te za one koji su dužni kontrolirati provedu zakonskih normi. Tako Ravnateljstvo smatra da trensparentne  kriterije treba graditi na određenim principima primjerice da osobe na rukovodećim jestima u javnom zdravstvenoj ustanovi od ravnatelja, pomoćnika do glavne sestre ne bi trebali raditi privatno jer su prema ugovoru s HZZO-om zaduženi za odvijanje svih poslova te bi u protivnom bili u sukobu interesa. Privatni posao bez obzira da li u vlastitoj ordinaciji, kod drugog kolege ili privatnoj bolnici, poliklinici u osobnom vlasništvu ili nekog od osiguravatelja mora biti regulirano jasnim ugovorom, a isplate moraju biti praćene uplatom zakonskih poreza i doprinosa. Dodatni privatni rad ne bi smio prelaziti 48 sati tjedno što je i noram u Europskoj uniji, a to uključuje i rad u nastavi. Ravnateljsto preporuča kumulativan radni odnos, primjerice da se ugovor sklapa između osnovne ustanove i radnika na 70 posto njegovog radnog vremena, a s 30 posto radnog vremena može sudjelovati u privatnoj praksi. Također preporuka Ravnateljstva je da se omogući, za slučajeve kada je to za poslodavca odnosno javnozdravstvenu ustanovu korisno, praksa u privatnim ustanovama prema ugovoru koji zadovoljava obje strane. Među preporukama je i uvođenje dvosmjenskog rada za dijagnostičke djelatnosti na račun HZZO-a te da se višak ordinacija, operacijskih sala, tamo gdje postoji stavi, temeljem ugovora, na raspolaganje privatnicima ukoliko postoji potreba za tim. U tim slučajevima bolnica bi osiguravala infrastrukturu i logistiku npr. anesteziju, instrumentarku i sl. Sve ovo, Ravnateljstvo predlaže da se regulira posebnim pravilnikom kako predviđa Zakon. Konačno, mišljenje je kako bi bilo zanačjano manje rada u „sivoj zoni“ kada bi se u privatnoj praksi dopunski ugovori teretili manjim porezom umjesto svim doprinosima koji se plaćaju na osnovu djelatnosti. Nijedno rješenje neće zadovoljiti sve,  pa u prvom planu treba biti dobrobit bolesnika, a osnovni program zdravstvene zaštite  određen Zakonom o osnovnom zdravstvenom osiguranju mora biti dostupan svim građanima.  Nadalje svim izvršiteljiima zdravstvenih usluga trebaju biti jasna njihova zaduženja  i norme kako bi se zadovoljile potrebe bolesnika i osiguralo da HZZO iz osnovnog osiguranja plaća izvršene  usluge. Zaključak je da treba mijenjati navike, mentalitet paralelno sa normama pravilnika, što je moguće i metodom određene „javne kampanje“. Tako bi se  bitno podigla razina povjerenja građana u  zdravstveni sustav, zaključci su Ravnateljstva koje je mišljenja kako se uvođenje reda neće odraziti na odliv liječnika u privatnu praksu jer već sada na slobodnom tržištu privatnika je konkurencija, a rad samo u privatnoj praksi nosi određene rizike na koji su spremni samo najsposobniji.